Film i glazba | PSI I MAČKE NAGLAVAČKE

Godina je 2055. Mogli smo se spasiti, ali nismo. Nismo poduzeli ništa, već smo svjesno počinili samoubojstvo svojim nerazumnim i beskompromisnim uništavanjem planete Zemlje. Da, mogli smo se spasiti, ali nismo. A sada je već kasno.

Nisam namjeravala drugi post posvetiti ovoj apokalipsi. Upravo suprotno, namjeravala sam pisati o psima i mačkama, ali onda sam sinoć na HTV 2 pogledala odličan nezavisni dokumentarac “Doba gluposti” s Peteom Postletwaiteom u glavnoj ulozi. On u dokumentarcu glumi čovjeka koji živi na Artiku posve sam i brine o arhivu u kojemu su pohranjena sva postignuća ljudskog roda u nadi da će planet Zemlja opet postati mjesto za život. Pete u razorenom svijetu kakva je 2055. godina pregledava stare snimke iz našeg doba i pita se zašto nismo zaustavili klimatske promjene dok smo za to imali prilike?

Naravno da sam ostala pod dojmom “Doba gluposti”, kako i ne bih, kada je nevjerojatno da unatoč svim saznanjima i studijama koje govore u prilog globalnom zatopljenju kao posljedici negativnog ljudskog djelovanja, mi i dalje srljamo u vlastitu propast. Na vijesti o strašim olujama, poplavama, sušama, uraganima, tsunamijima, visokim temperaturama, topljenju leda i izumiranja stotina vrsta, mi samo s jezom klimamo glavom i nastavljamo po starom. Za početak, ugasite svjetlo ako vam zbilja ne treba i to još usred dana!

Film prikazuje sedam priča stvarnih ljudi počevši od indijskog poduzetnika koji želi pokrenuti novu niskotarifnu zrakoplovnu tvrtku, zapošljava tisuće ljudi koje tretira kao stoku, a u slobodno vrijeme pomaže siromašnima; bivšeg radnika naftne kompanije Shell koji je za vrijeme uragana Katrina spasio više od 100 ljudi i koji je nakon umirovljenja u potpunosti promijenio način života; francuskog gorskog vodiča koji se ježi na prizore otopljenih ledenjaka na koje se do jučer penjao i prosvjeduje protiv izgradnje velikih prometnica koje narušavaju i ugrožavaju prirodnu sredinu u kojoj živi; dvoje iračke djece koja su izgubila oca u američkom ratu u Iraku koji je pokrenut radi nafte i koji su u potrazi za bratom; život nigerijske djevojke koja želi pobjeći od siromaštva na različite načine, a sučena je s gladi, korupcijom i bešćutnošću velikih naftnih kompanija koje iskorištavaju i ubijaju lokalno stanovništvo kako bi došli do nafte; i na kraju, priču o dvoje britanskih inženjera vjetroprakova koji se bore u korist izgradnje vjetrenjača u svojoj sredini, a čemu se protivi lokalno stanovništvo jer za njih vjetrenjače narušavaju lijepi pogled.

Dobra je stvar što je iz ovog filma proizašla kampanja smanjenja ugljika 10:10 koja djeluje u 45 zemalja. Nažalost, bojim se da ovaj dokumentarac nije pogledalo mnogo ljudi. Svi koji su ga u našoj zemlji sinoć vidjeli na tv-u vjerojatno su odmah okrenuli program. Zašto bi se oni uzrujavali zbog globalnog zatopljenja, kada sami ionako ništa ne mogu promijeniti. I to je istina. Ne zato što stvarno ne mogu nešto promijeniti, svi mi možemo prestati voziti automobile i sjesti ponovno na bicikle, hranu uzgajati na krovovima zgrada, a ne hodočastiti u shoping centre subotom i nedjeljom gdje provodimo svo slobodno vrijeme, u kojima se troše goleme količine struje i grijanja, prestati kupovati nove stvari, odjeću, igračke, kozmetiku koju ćemo vrlo brzo odbaciti i koja će završiti na nekom smetlištu gdje će se sav taj otpad od plastike, najlona, nafte i koječega razgrađivati stoljećima…

Nažalost, ovim načinom života, konzumerističkim, nama neće ostati niti stoljeće. Naša će djeca živjeti u potpuno razorenom svijetu, uništenom zagađenjima i ratovima za preostale resurse. Tko želi takvu budućnost vidjeti u subotu navečer kada se vrati svome životu nakon prekovremenog rada u skladištu ili za blagajnom?

Meni je ono što sam vidjela dovoljno. Mnoge stvari znam i otprije. Zato se sinoć nisam otuširala, neću niti danas, zapravo nitko se neće kupati. Svjetlo i grijanje je isključeno jer koga će nam vraga kada je dan i nije hladno. Ni tv ne gledamo jer se ionako nema što za gledati. Igrat ćemo se s lutkama koje sami napravimo, a sve plastične igračke ostaju gdje jesu, ali ne kupujemo više nove. Odjeću ćemo od sada još više kupovati rabljenu a ne novu koja uključuje dodatna zagađenja i iskorištavanja ljudi. Najteža je stavka hrana kada živiš u gradu, kada nemaš svoj vrt, ali i to se da srediti. Treba nastojati biti što neovisniji od velikih korporacija i kompanija koje nas uvjeravaju da trebamo kupovati, još više, ovo što imamo nije nam dovoljno, trebamo novo…

Dosta je bilo gluposti, barem za mene i moje. Znam da je kasno, ali najgore je živjeti tako da svjesno uništavaš sebe, svoje zdravlje i okoliš, a ništa ne činiš kako bi to promijenio.

Svi koji ste se zainteresirali potražite ovaj filmić na youtube-u. I nemojte ga gledati do pola, već do kraja. Tada će vam biti jasno o čemu pričam.